CITY Magazine je objavio novi tekst Jordana Cvetanovića, u kome opisuje svoje iskustvo putovanja avionom.

Jordan je dramski pisac i dugogodišnji naš prijatelj i putnik agencije Kielo.

     * * *

Prvi put sam leteo avionom 1992. godine. Tog strašnog dana, kada sam imao svega deset godina i trideset kila, nisam ni znao da će to baš tako da izgleda. Avione sam do tada viđao samo u filmovima pa ni slutio nisam da će moj prvi susret sa letom biti toliko traumatičan. Odvojeni od roditelja stampedom unezverenih ljudi, moj stariji brat i ja smo se na sreću ili nesreću, ipak našli u tom vojnom avionu koji je bio naša poslednja šansa da izbegnemo susret sa ratom u Sarajevu.

U takvim uslovima, opšte panike, u avionu nije bilo ni nasmejanih stjuardesa, ni sočnih sendviča, ni kožnih sedišta. Sedeli smo na drvenim daskama, bačenim na dno aviona, nebezbedno odvezani, disciplinovano čekajući naše prvo uzletanje u životu. Sećam se da sam u jednoj ruci stiskao malenog medveda kome je falilo jedno oko, a u drugoj kesu Smokija i nisam smeo ništa da kažem. Ćutali smo do sletanja, a onda su se otvorila ta magična gvozdena vrata i bljesnuli su reflektori TV kamera. Mi smo zvanično bili prve izbeglice iz Bosne i to se moralo snimiti. Novinari su se upinjali da saznaju kako je biti žrtva rata, postavljali su pogrešna pitanja kao i obično, a ja sam mislio koliko je samo glupo što me niko od njih ne pita kakav je osećaj po prvi put biti u avionu.

A danas, ne znam kako, ali nemam nikakav strah od letenja. Toliko je vremena prošlo i u meni nikada ne ispliva niti jedna fobija da će nešto loše da se desi dok letim. Naprotiv, kada čujem zvuk za obavezno vezivanje, u meni zavlada neki čudan spokoj. Srce počne sasvim normalno da mi kuca, lagano se pripremajući za na onaj božanski osećaj u stomaku koji se stvori kada se točkovi aviona odvoje od piste. Dok nas stjuardese prebrojavaju da li smo svi na broju i dok stjuarti demonstrijaju kako se naduvava prsluk u slučaju da avion umesto na aerodrom, sleti u okean, na primer, moje telo se sve više prepušta toj neverovatnoj slobodi koju možete da doživite jedino u toku leta. Pa, čak i ako nešto krene po zlu, čak i ako vam unutrašnji organi popucaju usled sile zemljene teže dok avion strmoglavo pada, imate utisak da bi to bila sasvim lepa smrt. Sve bi bilo gotovo za nekoliko trenutaka. A onda kada avion napokon uzleti i kada ljudi krenu da idu u WC, a pilot da nam saopštava one nebulozne informacije o visini i temperaturi, uveravajući nas da je sve u najboljem redu, tog trenutka shvatite da ćete minimum jedan sat biti odvojeni od svega onog što vam na zemlji diže pritisak – problemi, dedlajnovi, obaveze, norme, stege, ljudi. Uz lanč paket i filter kafu, avionska karta vam garantuje jedinstvenu dozu potpune isključenosti iz svakodnevnih dešavanja. Telefon je setovan na režim leta avionom, a baterija laptopa je, ako imate sreće, potpuno prazna. Pa, nije li to idealna situacija u kojoj imate prilike da se napokon malo suočite sa sobom i dobro razmislite o svemu dok ste još udaljeni toliko metara od tačke u kojoj provodite svaki svoj dan. U avionu možete da dođete do neočekivanih otkrića, iznenadnih odluka ili emocija za koje niste ni znali da se kriju upravo u vama. E, zato volim avione, jer me uvek izazivaju na dvojboj, da pre nego što sletim i ponovo se utopim u masu, bar na momenat razmislim kuda sam zaista krenuo. Da li sam otišao dovoljno daleko da budem bezbedan od samog sebe.

A onda sletite i strepite da li će vaš kofer izaći iz one rupe na pokretnoj traci. Zatim, upalite telefon i ponovo počnete da se živite. A onaj osećaj bezbrižnosti i samozaborava od malopre nestane tačno onog trenutka kada prestane da vam zuji u ušima. Do neke sledeće prilike, u slučaju da ste kupili povratnu kartu.

Jordan Cvetanović
Dramski pisac, provokator i hipohondar. Još uvek živi u želji da ode odavde zauvek.